Je li oduvijek bilo poremećaja prehrane i koliko dugo postoje?
Poremećaji prehrane nisu novost. Zna se da su se drevni Grci prejedali i čistili, a Rimljani tijekom Cezarove vladavine (700. g. pr. Kr.) bili su također poznati po svojim vomitorijima, sagrađenima da bi se mogli prežderavati i povraćati te nastaviti uživati u hrani i piću.
Očito taj ritual nisu smatrali bolešću.
Namjerno povraćanje, koje se u starom Egiptu preporučivalo kao zdravu vježbu, također se nije smatralo bolešću. Ipak, preopterećenost mršavošću, što je obilježje bulimije, nije bilo dio spomenutih običaja.
Bulimija kakvu danas poznajemo službeno je dodana popisu mentalnih bolesti u 3. revidiranom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, objavljenom 1987. godine.
Čini se da anoreksija potječe još iz 13. stoljeća kad su neke religiozne žene bile kanonizirane zbog običaja posta. U knjizi Holy/lnorexía” (1985.)
Rudolf Bell opisuje spomenute svetice kao svete anoreksíčarke dodajući da su se u svojoj samoprijegornoj potrazi za čistoćom i svetošću izgladnjivale, da su bile hiperaktivne i stremile savršenstvu te izgubile 25% normalne tjelesne težine.
Za neke se sumnjalo da se prepuštaju prejedanju i postu, što je i te kako poznato osobama koje danas boluju od anoreksije, osim što one to čine radi mršavosti i samonadzora.
U težnji za svetošću i mršavošću sama borba može postati cilj, a tijekom apstinencije nju obilježavaju samožrtva, neovisnost o potrebama i briga za druge.
I za srednjovjekovne svetíce anoreksičarke i sve one koji danas boluju od anoreksije samožrtva i drugi oblici ponašanja, te kompulzivna predanost ostvarenju ciljeva, isprva su nagrađeni i hvaljeni, ali ubrzo postaju autodestruktivni i kobni po život.
Richard Morton iz Londona 1689. sročio je prvi službeni opis anoreksije u medicinskoj literaturi spominjući radikalno mršavljenje i gubitak apetita koji nisu uzrokovani medicinskim razlozima nego tugom i tjeskobom.
Horton je poznat po opisu pacijenta kao »kostura odjevenog u kožu«. Francuski liječnik Charles Lasegue 1873. i engleski Sir William Gull 1874. napisali su prva dva članka o anoreksiji u modernoj medicinskoj literaturi opisali simptome koji se još danas smatraju prepoznatljivim obilježjima toga poremećaja prehrane.
Gull je smislio izraz anorexía nervosa kako bi istaknuo da je spomenuti poremećaj posljedica morbidnog mentalnog stanara, a ne fiziološke promjene u tijelu.
Čini se da prejedanje, koje većina smatra trećim poremećajem prehrane, postoji stoljećima, ali nije se prepoznalo kao zaseban poremećaj zbog sličnosti s pretilosti. Pretilost se smatra medicinskom bolešću, iz čega je i mogla proizaći pogrešna identifikacija podskupine pretilih osoba ili osoba s prekomjernom težinom koje ujedno prati psihička sastavnica prejedanja.
Tek su 1990. znanstvenici prepoznali sindrom prejedanja koji nije bio odraz bulimije ili pretilosti, a ljudi koji su patili od njega zapravo su bili normalne tjelesne težine. Godine 1994. u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje utvrđeni su točni kriteriji dijagnostike poremećaja prejedanja koje valja ubuduće proučiti.
Poremećaji prehrane uglavnom su bili nepoznata kategorija bolesti. Tek su 1930.-tih znanstvenici počeli vjerovati da su uzroci samo izgladnjivanja psihološke i emocionalne prirode. Želite li doznati više o povijesti poremećaja prehrane, pročitajte knjigu _loan Brumberg Fastíng Girls:History lnorexía Nervosa* (1989.) i knjigu Richarda Gordona Eating Disorders.
Danas se poremećaje prehrane u najbolju ruku doživljava kao kombinaciju emocionalnih čimbenika u međudjelovanju s biološkim i fiziološkim promjenama (uključujući one uzrokovane dijetama) i to u ranjive osobe koja živi u kulturnom okruženju kojem su vrlo važni vanjski izgled i mršavost.