Kako znati treba li mi program liječenja?
Slijede primjeri osoba kojima bi program liječenja pomogao:
- Imate manje od uobičajene težine i povraćate nekoliko puta dnevno. Nikad niste bili na terapiji, ali želite se odmah pridružiti nekom programu liječenja ne vjerujući da će vam individualna terapija biti dovoljna.
- Kći vam je na terapiji već 6 mjeseci. Terapeut kaže da ostvaruje napredak, ali unatoč tomu, nastavlja mršavjeti, manje jesti i sve češće izbiva iz kuće. Želite je odvesti u dnevnu bolnicu u neposrednoj blizini vašeg doma.
- Supruga već nekoliko godina boluje od poremećaja prehrane. Već je pohađala terapiju, ali bolest se vratila. Djeluje mršavo i iscrpljeno, ovisna je o diureticima i odbija posjetiti terapeuta. Vjerujete da joj je zdravlje ugroženo i inzistirate na programu liječenja. Toliko ste odlučni u tome da biste je u protivnom mogli ostaviti.
- Normalne ste težine, ali izgubili ste nadzor nad vježbanjem i povremeno čak uzimate tablete za mršavljenje i laksative. Trčite ili vježbate od 5 do 6 sati dnevno, pa čak i kad ste ozlijeđeni. Niste u stanju jesti ako ne odradite zacrtanu količinu vježbi. Upravo zbog toga niste uspjeli ostati u školi ili ste izgubili posao jer se to nije uklapalo u vaš program vježbanja. Ne prejedate se i ne povraćate, niste neuhranjeni i stoga ne vjerujete da ste kandidat za program liječenja. Ipak, potrebni su vam drukčiji ustroj životnih navika i nadzor kako biste se oslobodili toga kompulzivnog oblika ponašanja.
Mnogo je primjera da je program liječenja dobar izbor. Od pomoći je ako vam specijalist ili neki drugi stručnjak savjetuje razinu skrbi i program liječenja koji bi u vašem slučaju postigao najbolje rezultate.
Dat ću vam ujedno popis uputa kada to učiniti, ali važno je znati da se za liječenje možete odlučiti u bilo kojem trenutku. Ne trebate čekati niti se tome prikloniti kao posljednjem rješenju. Možda vam osiguranje neće pokriti troškove, ali to ne znači da vam ono nije potrebno.
Tijekom godina zapazila sam da većina ljudi, čak i stručnjaka, smatra institucionalni program liječenja posljednjim rješenjem, odnosno kad nijedna druga opcija nema učinka. Tomu, na žalost, mogu biti uzrok osiguravajuće tvtke koje često ne pokrivaju troškove. Ako to ipak čine, zahtijevaju da bolesnik prvo prekine ambulantno liječenje i/ili su njihovi kriteriji za pokrivanje troškova izrazito strogi.
Imala sam prilike raditi s ljudima koji su se namjerno pogoršali simptome ili dodatno smršavjeli kako bi ispunili uvjete osiguravatelja i dobili traženo liječenje.
Ujedno sam se naslušala roditelja i terapeuta kako se koriste prijetećim tonom obraćajući se oboljelom, na primjer, ovim riječima: »Ako se ne središ, morat ću te smjestiti u bolnicu, a to ti se neće dopasti!« Istina je da oboljele od poremećaja prehrane roditelji ili voljene osobe često moraju nagovarati ili prisiljavati da se pridruže nekom strukturiranom programu liječenja iako tako ne bi smjelo biti.
Takav program liječenja može biti izvrsna mogućnost, čak i na početku terapije, i može pomoći u ranom i uspješnom liječenju poremećaja. Postoji mnogo dobrih opcija koje ću opisati nešto poslije.
Liječenje u strukturiranoj okolini poput dnevne bolnice ili centra za liječenje može biti nužno kad oboljela osoba više nema nadzor nad simptomima svoje bolesti i/ili kad oni postanu opasni po život.Ako se to već dogodilo pa je bolesnikovo zdravlje ugroženo, hospitalizacija ili neki drugi institucionalni oblik liječenja koji nudi 24-satnu skrb postaje obvezatan.
Slijedi popis pokazatelja koji se često rabe za utvrđivanje potrebe za institucionalnim oblikom liječenja. Bolnica je nužno rješenje u slučaju zdravstvenog rizika ili rizika od samoubojstva.
1. Srčane disfunkcije poput nepravilnoga srčanog ritma (utvrđuje liječnik).
2. Nizak krvni tlak.
3. Puls manji od 45 otkucaja u minuti ili veći od 100 otkucaja u minuti (kod izgladnjivanja).
4. Dehidracija.
5. Abnormalne vrijednosti elektrolita. i
6. Nagli gubitak težine ili gubitak od 15% do 25% idealne tjelesne težine (više od toga obično zahtijeva hospitalizaciju).
7. Neprekidni gubitak težine (pola kilograma do kilogram na tjedan) unatoč kvalitetnoj psihoterapiji.
8. Višestruke epizode prejedenja/čišćenja.
9. Neuspjeh ambulantnog liječenjazbog izostanka poboljšanja ili zbog neočekivanog pogoršanja.
10. Suicidalne misli ili postupci (npr. samoranjavanje).
11. Nedostatak potpore, nasilna obiteljska situacija ‘ili sustav potpore koji sabotira liječenje.
12. Nesposobnost svakodnevnog života.
13. Pojačanje impulzivnog ponašanja poput uživanja u drogama, krađe u trgovini, riskantnoga spolnog ponašanja, itd.