Navigacija

Kognitivno-bihevioralni tretman pretilosti

Razlozi porasta tjelesne težine prema kognitivno bíhevioralnim principima

Cooper i Fairburn (2001) navode dva međusobno povezana razloga zbog kojih pretile osobe nisu uspješne u održavanju izgubljene tjelesne težine.

Prije svega, ne dostižu težinu koju su si postavili kao terapijski cilj, niti njezine očekivane prednosti, pa stoga ubrzo odustaju od daljnjega pokušavanja budući da svoj trud smatraju uzaludnim. Drugo, pod tim okolnostima, zanemaruju ili nedovoljno cijene potrebu za usvajanjem vještina potrebnih za održavanje težine.

Posljedično, vraćaju se svojim starim navikama hranjenja i nastavljaju dobivati na težini. Ieffery, Wing i Mayer (1998) navode da većina pretilih pacijenata koja se javlja za tretman želi izgubiti 20-30% svoje početne težine.

Kognitivno-bihevioralni tretman pretilostiAko se ovakvo očekivanje usporedi s mnogo skromnijim rezultatima koji se postižu tretmanom, očito se radi o vrlo nerealnome cilju koji nije moguće dostići. Nerealno niska ciljna ili očekivana tjelesna težina potaknuta je socijalnim pritiskom na mršavost, ali i brojnim predrasudama prema pretilim osobama.

U određivanju ciljne težine, pacijenti su obično vođeni vjerovanjem da će postići svoje osobne ciljeve jedino ako dostignu željenu težinu.

Pacijenti, posebno pretile žene, dolaze na tretman sa željom poboljšanja vlastita izgleda, žele biti privlačnije te nositi izazovniju i suvremeniju odjeću od one koju trenutno odijevaju. Manji dio iskazuje vrlo negativan stav prema svome tijelu, a posljedica je lošije funkcioniranje na socijalnome, interpersonalnome i profesionalnome planu.

Smatraju da su promjena tjelesnoga oblika i gubitak težine za njih nužni kako bi mogle normalno funkcionirati (Cooper I Fairburn, 2001).

Neki pacijenti kao razlog za gubitak težine navode želju za poboljšanjem samopoštovanja i slike o sebi. Radi se o pacijentima za koje težina i oblik tijela imaju značajnu nerazmjernu ulogu u njihovu samovrjednovanju, tako da je gubitak težine za njih temeljni uvjet i način ostvarenja pozitivne slike o sebi.

Želja za poboljšanjem zdravlja pojavljuje se u malome broju osoba u tretmanu pretilosti, posebno u malome broju žena. Neke pacijentice, posebno ako su majke mlađe djece, žele poboljšati svoju kondiciju i postati aktivnije ili žele izgubiti na težini jer već boluju od dijabetesa ili hipertenzij e, čestih posljedica pretilosti.

Upravo u ovoj fazi neki pacijenti zaključuju da je njihova želj ena težina nedostižna te da nema smisla ulagati daljnji napor u smanjenje težine pa stoga odustaju od daljnjih pokušaja.

Nakon odustajanja od dijete u nekih se pacijenata mogu čak pojaviti i prejedanja, što objašnjavaju kao nedostatak samokontrole te pojačavaju dijetne pokušaje. Ovakvo će ponašanje povećati vjerojatnost posrtaja. S vremenom pacijenti samo pokušavaju dalje gubiti na težini, ignorirajući potrebu za održavanjem postignutoga gubitka.

Počinju razmišljati o tome da je njihov trud posve uzaludan te napuštaju pokušaje mršavljenja. Zanemarujući potrebu za održavanjem postignute težine, većina pacijenata vraća se starim navikama hranjenja, a rezultat je porast tjelesne težine (Cooper i Fairburn, 2001, 2002).

Novi kognitivno-bihevioralni tretman pretilosti Cooper i Fairburn (2002) razvijaju novi pristup tretmanu pretilosti.
Cilj je ovoga tretmana svesti porast težine, koji obično slijedi nakon njezina gubitka, na minimalnu mjeru, na način da se prevladaju psihološke prepreke usvajanju učinkovitih ponašanja u kontroli težine.

Radi se o tretmanu koji pomaže pacijentu u prihvaćanju i primjerenom vrjednovanju postignutoga gubitka težine, koji potiče pacijenta na prihvaćanje stabilne težine kao terapij skoga cilja, a ne gubitka težine, te pomaže u usvajanju primjerenih ponašanja i vjerovanja nužnih za uspješnu kontrolu težine.

Kognitivno-bihevioralni tretman pretilostiTretman traje 12 mjeseci i sastoji se od dviju faza: prva je faza gubitka težine, a druga je faza održavanja. U prvoj fazi pacijent gubi na težini, ali se istovremeno pokušavaju razumjeti moguće prepreke koje bi mogle ometati održavanje tako smanjene tjelesne težine.

Prepoznaju se i pokušavaju riješiti različiti problemi koji ometaju provođenje restriktivne dijete, a to mogu biti: motivacijski problemi, nepažljivo provođenje samomotrenja u unosu hrane, jednoličnost u izboru hrane, prekomjerno konzumiranje alkohola, često uzimanje međuobroka, uzimanje hrane zbog negativnoga raspoloženja i prejedanje. U ovoj se fazi tretmana uvodi zdravo hranjenje kao dio dugoročne kontrole težine.

Nadalje se uvodi aktivan životni stil, što znači općenito porast aktivnosti, a ponajviše smanjenje sjedilačkoga načina života.
Značajan korak u tretmanu je prepoznavanje razloga zbog kojega pacijenti žele izgubiti na težini. Ponekad se razlozi nalaze u zabrinutosti za oblik tijela, tako da cilj tretmana ide u smjeru većega samoprihvaćanja (Wilson, 1996).

Tretman traje 12 mjeseci i sastoji se od dviju faza: prva je faza gubitka težine, a druga je faza održavanja. U prvoj fazi pacijent gubi na težini, ali se istovremeno pokušavaju razumjeti moguće prepreke koje bi mogle ometati održavanje tako smanjene tjelesne težine.

Prepoznaju se i pokušavaju riješiti različiti problemi koji ometaju provođenje restriktivne dijete, a to mogu biti: motivacijski problemi, nepažljivo provođenje samomotrenja u unosu hrane, jednoličnost u izboru hrane, prekomjerno konzumiranje alkohola, često uzimanje međuobroka, uzimanje hrane zbog negativnoga raspoloženja i prejedanje.

U ovoj se fazi tretmana uvodi zdravo hranjenje kao dio dugoročne kontrole težine. Nadalje se uvodi aktivan životni stil, što znači općenito porast aktivnosti, a ponajviše smanjenje sjedilačkoga načina života.

Značajan korak u tretmanu je prepoznavanje razloga zbog kojega pacijenti žele izgubiti na težini. Ponekad se razlozi nalaze u zabrinutosti za oblik tijela, tako da cilj tretmana ide u smjeru većega samoprihvaćanja (Wilson, 1996). Krajem prve faze pacijent bi morao prihvatiti stabilnost tjelesne težine kao terapijski cilj.

Pomaže mu se u prepoznavanju značenja i moguće arbitrarnosti ciljne težine, u razlikovanju težine koju si postavlja kao cilj 0d primarnih ciljeva te u primjerenom vrjednovanju bilo kakve varijacije težine (Cooper i Fairburn, 2001; Cooper, Fairburn i Hawker, 2003).

U drugoj se fazi tretmana pomaže pacijentu u oblikovanju stavova i ponašanja koja će mu dugoročno pomoći u održavanju tjelesne težine na način da prihvati stabilnost, a ne daljnji gubitak težine kao svoj cilj.

Vještine i strategije koje su pacijentu potrebne za dugoročnu kontrolu težine jesu: redovito vaganje, korištenje primjerenih kognitivnih obrazaca te primjena ponašanja kojima se umanjuje značenje fluktuacije težine i korigira bilo koja značajna promjena težine ako se pojavi- privremenim smanjenjem energetskoga unosa te povećanom razinom aktivnosti (Cooper i Fairburn, 2001, 2002).