Može li obiteljska situacija pridonijeti razvoju poremećaja prehrane?
U zborniku Annual Review of Eatíng Disorders’ (Akademija za proučavanje poremećaja prehrane, 2006.) navodi se da među djevojkama u predadolescenciji inzistiranje obitelji na mršavosti utječe na nezadovoljstvo vlastitim tijelom više nego pritisak medija ili vršnjaka.
Kod velikog broja ispitanih adolescenata otkriveno je da dijetalna prehrana u obitelji ili poticanje djeteta na gubitak težine neizravno potiče nezdrave oblike ponašanja kojima je svrha kontrola težine.
Obiteljski utjecaj može biti izravan ili neizravan. Članovi obitelji mogu izravno poticati dijetu, vježbu i gubitak težine. Upoznala sam oca koji je imao tablicu u koju je svaki tjedan upisivao rezultate vaganja dvanaestogodišnje kćeri kako bi joj pomogao da smršavi, iako nije bila prekomjerne težine prema liječničkim ili uobičajenim standardima.
Imala sam prilike upoznati i jednog oca koji je priznao da je vilicom bockao svoju kćer u adolescenciji govoreći joj: »Pazi da se ne udebljašl«. Htio je da pobijedi na izboru ljepote.
Neizravno, djeca se mogu ugledati u roditelje preuzimajući i njihove dijete, preopterećenost težinom, pa čak i poremećaje prehrane. Majke su mi dovodile kćeri na liječenje od poremećaja prehrane iako je njima i samima kava s mlijekom bila dostatna za ručak, a zelena salata za večeru.
Također sam radila s nekoliko djece čijim je roditeljima bio dijagnosticiran poremećaj prehrane ili vježbanju. ,Knjigu Your Dietíng Daug/ater “(1996.) napisala sam kako bih pomogla roditeljima i drugima da stvore okolinu koja se suprotstavlja trenutačnoj kulturnoj usredotočenosti na izgled i mršavost održavajući zdravo samopoštovanje u djevojaka i budeći poštovanje prema vlastitom tijelu.
Osim usredotočenosti na izgled, vježbe i dijete, drugi čimbenici u obitelji mogu pridonijeti razvoju poremećaja prehrane. Kako sam navela u odgovoru na prošlo pitanje, znamo da je i spolno zlostavljanje u djetinjstvu i čimbenik rizika.
Postoji zajedničko istraživanje povezanosti poremećaja i privrženosti i poremećaja prehrane, koje pokazuje da su mnogi koji pate od toga zadnjeg prije u životu patili i od poremećaja privrženosti.
Snažan osjećaj samosvijesti i zdravo samopoštovanje preventivni su čimbenici koji se ne zasnivaju na izgledu nego na drugim elementima.
Roditelji mogu pomoći ugraditi spomenute vrednote u svoju djecu. Međutim, oni koji previše ističu postignuća i previše su usredotočeni na vanjsko vrednovanje mogu utjecati na vrijednosni sustav djece.
Djeca koja odrastaju učeći da valja tražiti potvrdu od drugih ili da se treba vrednovati samo prema postignućima, a ne po tome tko su, češće će tražiti pohvalu i poštovanje od drugih i to uz pomoć svega onoga što se zasniva na izgledu, kao što su dijete i mršavljenje.
Posljednja zanimljivost na ovom polju jest činjenica da su istraživanja pokazala kako je obiteljska terapija najučinkovitiji oblik liječenja za adolescente koji boluju od anoreksije, što bi moglo vrijediti i za one koji pate od bulimije.
To znači da obitelj ima izrazito velik utjecaj i da ju je moguće naučiti kako ga rabiti s ciljem da pomogne djeci osloboditi se poremećaja prehrane. Drugim riječima, moguće ih je naučiti kako pomoći u sprječavanju nastanka spomenutih bolesti.