Navigacija

Percepcija vlastitog tijela

Slika tijela osoban je psihološki doživljaj izgleda i funkcija vlastita tijela, odnosno to je način na koji osoba mentalno predstavlja samu/samoga sebe (Cash I f 1990). Iako se dugo vremena smatralo da je slika tijela jednodimenzionalni konstrukt, novija su istraživanja pokazala da posjeduje višedimenzionalnu strukturu.

Istraživanja kognitivne sastavnice slike tijela, koja se često naziva i nezadovoljstvo tijelom, pokazuju nam da neke podskupine u populaciji pretilih češće pokazivaju nezadovoljstvo tijelom u odnosu na druge.

Percepcija vlastitog tijelaU prvom redu, pretile osobe s poremećajem prejedanja češće imaju poremećaj slike tijela (Cash, 1991), a pretile žene iskazuju veće nezadovoljstvo tijelom u odnosu na pretile muškarce (Cash i Hicks, 1990). Nezadovoljstvo tijelom češće je u pretilih negoli u osoba s poremećajem prejedanja (Cargill, Clark, Pera, Niaura i Abrams, 1999,- Foster, Wadden i Vogt, 1997).

U istraživanju Sarvera, Waddena i Fostera j 1998) pretile su žene iskazivale značajno veće nezadovoljstvo od žena normalne težine kontrolne skupine iako nisu imale veći stupanj depresivnosti. Takvi rezultati nameću pitanje na koji je način nezadovoljstvo tijelom povezano s kliničkim simptomima stresa.

U svom su istraživanju Friedman i sur. (2002) utvrdili da je negativna slika tijela u pretilih povezana s većim stupnjem depresivnosti I nižim samopoštovanjem.

Uz to, u odnosu između težine i psihološkoga funkcioniranja (definiranoga pomoću depresivnosti i samopoštovanja), slika tijela predstavlja medijacijsku varijablu.

Sarver i sur. (1998) izvješćuju da je u njihovu istraživanju između 1/3 i ½ pretilih žena upućivalo na to da njihov izgled značajno utječe na socijalnu interakciju, što može dovesti do negativne samoprocjene, izbjegavanja socijalnih kontakata i skrivanja dijelova tijela.

Ipak, vrlo mali broj pretilih osoba ( 8%), koje traže tretman, ima tako izražene smetnje slike tijela da zadovoljava kriterije za dismorfični poremećaj.

Taj se poremećaj definira u DSM-IV klasifikaciji kao zabrinutost zamišljenim ili malim tjelesnim nedostatkom u izgledu koji uzrokuje značajan stres ili poteškoće u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja.

Suprotno očekivanjima, odnos između zadovoljstva tijelom i tjelesne težine nije jednostavan te stoga ne možemo reći da je nezadovoljstvo tijelom uvijek veće što je veća težina. Uvjerenje, odnosno procjena osobe da je prekomjerno teška ili pretila, bez obzira na njenu stvarnu težinu, u većoj je mjeri povezana s tjelesnim nezadovoljstvom negoli stvarna težina (Cash i Hicks, 1990).

Brojni kliničari tvrde da su smetnje slike tijela mnogo češće u morbidno pretilih osoba koje se javljaju za tretman. Morbidna ili ekstremna pretilost definira se kao pretilost kod koje je težina 100% veća od idealne (Fettes i Williams, 1997). još su 1967. Stunkard i Mendelson zamijetili da su negativni osjećaji i stavovi prema vlastitom tijelu prisutni u više od 50% pretilih osoba, iako je ekstremno omalovažavanje tijela prisutno isključivo u onih osoba koje su pretile još od djetinjstva ili adolescencije. Iznenađujuće je da stupanj pretilosti nije povezan s intenzitetom tjelesnoga omalovažavanja.

S obzirom na važnost slike tijela stvoreni su posebni programi za tretman slike tijela u pretilih osoba. Pokazalo se da takvi programi pomažu pretilima u razvijanju pozitivnijih osjećaja i mišljenja o vlastitu tijelu.