Psihologija debljine
Stigmatizacija i predrasude
Stigma se obično definira kao socijalni konstrukt koji je određen kulturom, povijesnim i situacijskim faktorima (Dovidio, Majori Crocker, 2000). Stigmatizirana se osoba percipira kao različita u odnosu na normativna očekivanja zbog posjedovanja jedne ili više nepoželjnih osobina koje dovode do njezina obezvrjeđivanja ili devijantnoga identiteta u nekom socijalnom kontekstu (Dovidio i sur.
2000).
Osobe prekomjerne tjelesne težine i pretile osobe vrlo se često suočavaju sa stigmatizacijom koja pogađa gotovo sva područja njihova funkcioniranja.
Izvješćuju o diskriminaciji na poslu, socijalnom isključivanju, iskorištavanju od strane industrije dijeta i mršavljenja, uskraćivanju zdravstvenih pogodnosti, lošijoj ponudi odjeće, podcjenjivanju liječnika te o javnom ismijavanju (Rand I MacGregor, 1990).
Pretili se studenti, zbog diskriminacije, rjeđe uspijevaju upisati na prestižne u visokoškolske ustanove u odnosu na svoje nepretile vršnjake od kojih se ne razlikuju po školskome uspjehu (Crandall, 1994). Pretile se osobe, koje rade, moraju suočavati s još većom diskriminacijom.
Zanimljivo je da društvena zajednica vrlo slobodno i jasno izražava svoje predrasude prema pretilim osobama, a za svoje ponašanje nalazi opravdanje u stavu da se tjelesna težina može kontrolirati (Crandall, 1994), iz čega proizlazi da je pretila osoba sama kriva za svoje stanje.
Negativne predrasude o pretilim osobama uključuju viđenje da su ružne, moralno i emocionalno osakaćene, aseksualne, nezadovoljne, bezvoljne i nedopadljive (Crandall, 1994).
Ironično je u svemu tome što i sami pretili imaju iste takve predrasude prema skupini kojoj pripadaju.
Predrasude prema pretilima usvajaju se vrlo rano pa tako već djeca u dobi od šest godina siluetu pretiloga djeteta opisuju riječima “lijen, prljav, glup, lažljivac i ružan” (Staffieri, 1967).
S obzirom na sve navedeno, pretile osobe možemo smatratí manjinskom skupinom koja je u društvu izložena neprijatelj stvu i diskriminaciji. Myers i Rosen j 1999 u jednom vrlo zanimljivom istraživanju izrađuju pregled situacija u kojima se doživljava stigmatizacija.
Autori su na ispitanom uzorku zabilježili, uz pomoć pitanja otvorenoga tipa, 185 različitih iskustava stigmatizacije koja su svrstana u 11 kategorija: komentari djece, negativne pretpostavke drugih o nekim osobinama, fizičke prepreke, zurenje, neprimjereni komentari liječnika, pogrdni komentari obitelji, izbjegavanje, isključivanje i ignoriranje, neugoda drugih zbog njihove težine, diskriminacija na poslu i fizički napadi.
Istraživanja u kojima se pokušala utvrditi količina izloženosti različitim vrstama stigrnatizacije pretilih, trajno rezultiraju vrlo visokim postotcima. Tako, primjerice, 98% pretilih osoba doživljava verbalno zadirkivanje i kritiku od strane članova obitelji i prijatelja (Rothblum, Brand, Miller i Oetjen, 1989).
Na poslu, 75% ispitanika izvještava o kritikama ili općenito zadirkivanju, a polovina navodi kako nije dobila neki posao jer je bila diskriminirana zbog težine (Rothblum i sur., 1989). U radnom okruženju negativna percepcija pretilih do toga da se oni smatraju manje kompetentnima, lijenima i s nedostamom samodisciplinom (Paul i Townsend, 1995). Takvi se stavovi negativno odražavaju na njihov osobni dohodak, napredovanje i odluke o statusu zaposlenika (Bordieri, Drehmer i Taylor, 1997).
Pretile osobe posebno teško doživljavaju stigmatizaciju u zdravstvenim ustanovama jer je to mjesto gdje očekuju razumijevanje i pomoć. U istraživanju Rothbluma i sur. j 1989) jedna je trećina osoba izvještavala da su ih zdravstveni djelatnici nazivali pogrdnim imenima.
Rand i MacGregor (1990) utvrđuju da su pacijenti u 78% slučajeva doživljavali da ih medicinsko osoblje “obično često” tretira s prezirom zbog njihove težine.
Postoje pretpostavke da do toga proizlazi jer zdravstveno osoblje u pretilim osobama vidi vlastite neuspjehe u radu , a ta je njihova reakcija moguća strategija suočavanja s neuspjehom.
O kvaliteti socijalnih odnosa, koje pretile osobe ostvaruju sa svojom okolinom, možemo implicitno zaključiti već na temelju prethodno navedenih podataka o stigmatizaciji i predrasudama koje doživljavaju.
Od užih skupina kao što su obitelj, prijatelji, partneri, preko školskoga i radnog okruženja, pa sve do javnosti I društvene zajednice u cjelini, gotovo da i ne postoji područje koje je izuzeto od izražavanja negativnih stavova prema pretilima.
Adolescencija je životno razdoblje u kojem socijalni odnosi predstavljaju najvažnije područje funkcioniranja. U području socijalnih odnosa dvije su vrste veza koje se smatraju osobito važnima, a to su odnosi s vršnjacima i romantične veze. Razdoblje adolescencije može biti posebno važno za proučavanje učinaka pretilosti na odnose među vršnjacima zbog nekoliko razloga. Ponajprije, za ado-
lescente su vršnjaci izrazito važni zbog socijalne podrške, razvoja identiteta i samopoštovanja (Geckova, Pudelsky i Tuinstra, 2000).
Uz to, biološke promjene vezane uz pubertetski razvoj dovode do toga da je slika tijela za adolescente važna, a možda i čvrsto povezana s reputacijom kod vršnjaka i socijalnim iskustvima (Paxton, 1996). I kao treće, razvoj interpersonalnih vještina koje su potrebne za sklapanje romantičnih veza tijekom adolescencije znače važne prethodnike za stvaranje i održavanje romantičnih veza u odrasloj dobi (Furman i Flanagan, l 997).
Vrsta povezanosti koja eventualno postoji između pretilosti i poteškoća u odnosima s vršnjacima još nije točno poznata, iako rezultati nekih istraživanja (Falkner i sur. 2001) upućuju na to da pretili adolescenti provode manje vremena s prijateljima u odnosu na svoje vršnjake prosječne tjelesne težine.
Manje je vjerojatno da će adolescenti prekomjerne tjelesne težine pronaći partnera u odrasloj dobi u usporedbi sa svojim vršnjacima prosječne težine, a I pretile djevojke imaju niži stupanj obrazovanja u odrasloj dobi od onih koje nisu pretile (Gortmaker, Must, Perrin, Sobol i Dietz, 1993).
Smatra se da su takve socijalne i psihološke poteškoće povezane sa stigmom i predrasudama koje pretila djeca doživljavaju, što utječe na njihov socijalni razvoj tijekom djetinjstva i adolescencije (Bell i Morgan, 2000). Istraživanje romantičnih odnosa u pretilih adolescenata (Pearce, Boergers i Prinstein, 2002) pokazalo je da postoje značajne spolne razlike: dok su za pretile djevojke rezultati nepovoljni, u pretilih mladića , broj izlazaka nije manji u odnosu na onaj njihovih vršnjaka normalne i prekomjerne tjelesne težine.
Ovakvi rezultati podržavaju postojanje dvostrukoga standarda na temelju kojega se mladići od strane mogućih partnera u romantičnoj vezi ne procjenjuju na temelju tjelesne težine u onoj mjeri u kojoj se to događa djevojkama.