Psihologija debljine
Hrana sve češće služi kao »spas« jer kad se napuni želudac sve se čini lakše! Što se više »zaglibi« izlaz iz zatvorenog kruga sve je teži. Rezultat je veliko povećanje tjelesne težine.
Američka psihijatríca dr. Doreen Virtue vrlo je jednostavno rekla: »Svi gledaju u trbuh, a problem je u glavi!« Pod uvjetom da ste inače zdravi, uzroci debljanja sliče santi leda.
Vrh koji se vidi spada u svjesni dio, a sve ostalo nalazi se ispod površine vode, odnosno u podsvijesti! Veliki je spektar emocija koje potpuno nesvjesno mogu dovesti do debljanja: tjeskoba, ljutnja, razočaranje u voljenu osobu, dugotrajna dosada, strah od neuspjeha, stresna situacija, ljubomora, krivnja, itd.
Iz toga jasno proizlazi da bi svaka debela osoba prije nekog drastičnog tretmana trebala posjetiti psihijatra kako bi se razotkrila santa leda ispod površine vode. Ier naglo mršavljenje bez saznanja o temeljnom razlogu debljanja znači sigurno vraćanje u prvobitno stanje. Razlozi zbog kojih emocionalni izjelica jede nisu glad već unutarnje potrebe, dakle psihički problemi.
Djelomice smo svi pomalo emocionalni izjelice, tj. dolazimo u priliku da nešto pojedemo, a da tome glad nije razlog. Toga uglavnom nismo svjesni, a povezano je s društvenim obvezama poput poslovnih ručkova i večera, rođendanskih proslava i raznih blagdana. Tada jedemo jer jedu svi i bilo bi nepristojno odbiti domaćina!
Naravno, netko se pritom kontrolira manje a netko više. Također treba reći da postoji i čimbenik dostupnosti. Nekome je hrana nadohvat ruke, ima je u izobilju, a drugi mora namirnice kupovati, pripremati i poslužiti na stol.
Ako pitate ljude zašto jedu kad nisu gladni – neće vam znati odgovoriti, kod svih je zapravo u začetku – emocionalni izjelica.
Problem emocionalnog izjelice jest što on jede sve, i to uglavnom nezdravu hranu jer mu je važno da nešto ima u ustima i da žvače. On ne broji ni obroke ni zalogaje, on stalno jede!
Psihologija je jednostavna: radije jedem nego da se suočim s problemom i riješim ga! Ili može i ovako: ja ću problem pomesti pod tepih, a omiljena hrana neka ide u želudac, i gotovo!
Najgore je kad bračni parovi zajedničkim snagama ulaze u takav začarani krug dok sasvim ne zaglibe, a onda sami sebe uvjeravaju kako je to krasno, kako nema bora kad si »okrugao« i druge »ribarske« priče. Zapravo, smijući sei šaleći na svoj račun prave od sebe bedake, a da stvar bude gora, poslije se javno pojavljuju jer žele svima poručiti kako je to lijepo! Ne, nitko nije lijep sa 130 kg!
Često se događa da je napadaj prejedanja popratna pojava bulimije nervosae, stanja kod kojeg se najprije najede, a zatim sve povrati u paničnom strahu od debljanja. Ili, ako je riječ o tekućoj hrani – sve se potjera diureticima.
U pravilu, pretjerani je izjelica povratnik s neke ultrarestriktivne dijete pa se čini kao da je »utekao iz gladi«, a gladi zapravo – nema! Naravno, uobićajene metode izbora i kontrole namirnica ovdje ne pomažu, pa je najbolje zatražiti pomoć psihijatra.