Moja dijeta Vaš put ka zdravlju i lijepom izgledu

Svi znamo da se ne hranimo samo da preživimo, nego to ima i dublje simboličko značenje. Hrana nas zapravo podsjeća na majku ili barem na djetinjstvo, dakle na razdoblje kad se čovjek oblikuje.

Način prehrane ima uostalom i kulturalnu dimenziju: nacionalnu, regionalnu i čak vjersku.

No neke su žene izgubile (ili nikad nisu niti osjećale) poštovanje prema hrani. Prilaze stolu kao što odlaze na benzinsku crpku»natočiti benzina do vrha«.

Vrlo često i ne sjednu. Jutarnju kavu popiju stojećki, već u kaputu. U podne rekordnom brzinom u sebe ubace sendvič ili neki hamburger dok stoje same, oslonjene laktom na visoki stolić, lica okrenuta prema zidu restorana u kojem poslužuju fast food.

Malo-pomalo izgubili smo smisao za prehrambeni »ustroj« i društveni čin vezan za obroke. Neprekidno svuda netko nešto gricka, poput psa koji, kad osjeti glad, ode do svoje zdjelice pojesti svoje kekse.

Nikad prije nije bio istinitiji aforizam Brillat-Savarina : »Životinja se hrani, čovjek jede, a samo čovjek od duha zna jesti. «

Manjak zanimanja za hranu, kad se svodi na puku organsku funkciju kao u Sjedinjenim Državama, zaista vodi u pravu prehrambenu delinkvenciju, zatim u pretilost i bolesti metabolizma (šećernu bolest), kardio-vaskularne tegobe i drugo.

Tako su širom otvorena vrata prehrambenoj destrukturaciji u koju se ide korak po korak, uz često grickanje i preskakivanje ručka, do preobilne večere koja često ostaje jedini pravi obrok đana.
U listopadu 1991. godine ženski tjednik s velikom nakladom Elle proveo je ispitivanje i ustvrdio da petnaest posto Francuskinja doživljava hranu kao nužno»zlo«kojeg bi se željele riješiti, a budući đa se već mora jesti, obavljaju to najbrže što mogu.

Hrana — utočište

Loš prehrambeni odgoj počinje već u kolijevci. Kad dojenče zaplače, majka odmah to pripisuje osjećaju glađi. A možda je djetešce jednostavno»gladno«majčine blizine i nježnosti.

Ako se svaki plač dojenčeta umiruje hranom, i kad odraste, zadržat će taj refleks. Čim osjeti manjak nježnosti ili ljubavi, brzo će posegnuti za hranom.

Zadovoljstvo preko usta (oralnost) prvi je»spolni čin«dojenčeta, a to početno razdoblje psihoafektivnog razvoja teško opterećuje život odrasloga i to ne samo u prehrani, nego i općenito u odnosu prema drugim ljudima. Kad odraste, hranom će nastojati popuniti osjećaj praznine zbog manjka ljubavi ~ Kad zaista nema nikoga uza se, hrana je uvijek blizu, na dohvat ruku.

Prvi mali poremećaj odnosa prema hrani izražava se kao često uzimanje malih količina, neovisno o osjećaju gladi: to je grickanje. Zbog iste tjeskobe često se razvija navika pušenja cigareta.

Na sljedećem stupnju osoba iznenada dobiva i neodoljive porive da obilno jede određenu namirnicu izmedu uobičajenih obroka, iako uopće nije gladna.

Prvotno se uživa, a poslije se javlja snažan osjećaj krivnje.

Ako namirnica koju osoba tako žarko želi pretežno sadrži šećer, to se ponekad pretvori u pravu ovisnost jer se slatka hrana tada uzima kao utjeha za izgubljeno djetinjstvo. Šećer je također»namirnica-užitak«jer, kad je pojedemo, u tijelu se izlučuju endorfini. Taj»unutarnji morfij«, što ga izlučuje sam organizam, stvara naime osjećaj ugode.

U najgorem slučaju, poremećaj odnosa prema hrani vodi stalnoj neodoljivoj želji za jelom — bulimiji. Osoba jede goleme količine hrane, ždere ih preko svake granice sitosti. To je takva prehrambena nastranost da osoba koja pati od bulimije bez ustezanja izaziva povraćanje da se ne bi udebljala.

Kad neke od tih osoba shvate da se nenormalno ponašaju, mogu prema sebi osjetiti prezir, pasti u depresiju i, nastojeći uhvatiti ravnotežu, dobiti anoreksiju, što znači potpun gubitak osjećaja gladi i težak poremećaj odnosa prema hrani. Iako prije nisu imale psihičkih tegoba, gubitak težine postaje im prava opsesija.

Mlade osobe (uglavnom su mlađe od 25 godina) pogođene anoreksijom taj poremećaj vodi do gubitka tjelesne težine čak ispod 40 kilograma, pa ih valja smjestiti u bolnicu da ih se spasi od smrti, iako im često (čak u deset posto slučajeva) spasa više nema.

Neke prehrambene smetnje mogu nastati zbog krivog odnosa prema hrani u ranom djetinjstvu, ali su također često posljedica prehrambenih ograničenja koje odrasli sami sebi nameću. Hipo- kalorične dijete, koje se uvijek nude pretilim osobama, također mogu odvesti u psihičke teškoće, a ove pak u bulimiju i anoreksiju.

Frustracije nastale zbog strogih dijeta prerastu u opsesiju hranom i izopačene prehrambene rituale. Osoba postaje razdražljiva i naglo gubi kontrolu svojega prehrambenog ponašanja čim osjeti da je popustila u čvrstoći i »slomila se«. Taj poraz u borbi s prehrambenim napastima uništava samopoštovanje pa može odvesti u depresiju.

Hrana — užitak

Za razliku od hrane-utočišta, kojoj je smisao utjeha u frustraciji, hrana-užitak odgovara na dvije opravdane potrebe: fiziološku, za održavanje u životu, i drugu, psihološku, hedonističke prirode (iako je teško razdvojiti jednu od druge).

Umjetnost gastronomije jest upravo u tome da se jelom nadraže sva osjetila kako bi se postiglo uzvišeno uživanje u okusu.
Namirnice se nastoji oplemeniti, dati im punoću, čime se prehrani daje prava kulturološka dimenzija, neodvojiva od stupnja civilizacije.

Obrok tradicionalno zadovoljava čovjekovu potrebu za ritualota i baš odnos prema hrani od početka prati napredak civilizacije.
Kad obrok pojedemo s rodbinom ili prijateljima, stvaramo zajedništvo u hrani. Ma kako skromna bila, priprema se s ljubavlju i uvijek je odraz razvoja.

Etnolozi vrlo dobro znaju da je sofistikacija rituala vezanih za obroke u skladu s razvojem neke civilizacije.
U građanskoj tradiciji objedi su uvijek smatrani svečanim trenucima dana. Za njih su bile vezane prave ceremonije; prekinuti ih smatralo se izrazom lošeg ukusa.

Maupassant u jednoj svojoj noveli opisuje propalog plemića koji se povukao u drvosječinu kolibu usred šume, ali nije niti pomišljao da žrtvuje taj ritual, nego je uvijek večerao u svečanoj odjeći.

Za njega je to bio izraz poštovanja prema posvećenom trenutku obroka, kao što mu je to uvijek bio.

Nažalost, danas se prekida s tom tradicijom, što možemo analizirati kao oblik kulturnog nazatka.

Kao prvo, poznavanje kulinarske tradicije više se ne prenosi s majke na kćer. Zatim, žene rade pa se češće jede izvan kuće. Kad se obitelj napokon okupi u kući, obrok se zbog brzine svodi na najnužnije ili se za pomoć uzimaju gotova jela, duboko zamrznuta hrana ili se kuha u mikrovalnoj pećnici.

Vrijeme koje se prije posvećivalo obrocima još se skraćuje da bi se ljudi posvetili raznim oblicima razonode: televiziji, videoigrama, fitness centrima… Budući da obrok sada nije trenutak društvenog okupljanja, sve se više doživljava kao gubitak vremena. Jasno je zašto se na jelo više ne želi trošiti ni mnogo novca. Svodi se na najnužniju potrebu utoljavanja gladi.

Kako su obroci i prehrana općenito sve više u nemilosti, pomalo se zaboravlja hrana-užitak. Tek se u posljednje vrijeme opet počinje otkrivati njezina nutricionistička i društvena dimenzija. Nadajmo se da će to potisnuti sadašnji doživljaj hrane samo kao sredstva da se utaži glad, od koje se očekuje da bude jeftina i da se brzo priprema.

U toj općoj degradaciji kulinarskih i gastronomskih vrijednosti, što se najviše vidi kod žena, roden je anarhistički odnos prema hrani koji smo već prije optužili. Taj odnos odgovoran je za pretilost, umor i mnoge bolesti koje nazivamo civilizacijskima.

Nakon svega što je rečeno o stanju moderne prehrane bolje ćete razumjeti kako je uopće mogla zavladati moda zamjenskih obroka. To je danas glavni pojas za spašavanje svih koji se žele riješiti suvišnih kilograma.
Ponovno otkrijte hranu

Želite li djelotvorno primjenjivati nutricionistička načela ove knjige, najprije valja ponovno otkriti ulogu hrane i potaknuti zanimanje za nju, osobito za ritual obroka.

Važno je opet istinski prihvatiti hranu kao pravog prijatelja. Da biste bolje otkrili i upoznali hranu te svladali njezine tajne, dovoljno bi bilo da je naučite voljeti. Tko bi bolje od žene mogao razumjeti da se ljubav i užitak ne mogu odvajati?