Psihološki aspekti pretilosti
Baviti se psihološkim aspektima pretilosti znači pokušati pronaći odgovor na već ,odavno postavljeno pitanje, a to je imaju li pretile osobe više psihopatoloških poremećaja u odnosu na druge osobe.
Prema nekim se istraživanjima pretile osobe na standardnim psihološkim testovima razlikuju vrlo malo u odnosu na osobe koje nisu pretile (Stunkard i Stobal, 1995). Usprkos tomu pate zbog nekih specifičnijih psiholoških problema koji su povezani uz pretilost, uključujući depresivnost, nisko samopoštovanje, nezadovoljstvo tijelom i kompulzivno prejedanje.
Neka istraživanja u ovom području završavaju zaključkom da je pretilost povezana s manjom razinom psihopatologíje, dok drugi zaključuju da je povezana s većom psihopatologijom. Friedman i Brownell (1995) smatraju da se tako nekonzistentni i suprotni rezultati istraživanja mogu pripisati metodološkim propustima i pogreškama prilikom uzorkovanja, te da je još uvijek prerano za donošenje jedinstvenih i konačnih zaključaka o psihološkim korelatima pretilosti.
Pri istraživanju veza koje postoje između psihopatologije i pretilosti važno je uzeti u obzir strukturu skupina ispitanika na kojima se ono provodi: u nekim je slučajevima riječ o općoj populaciji te se tada ispituje veza između indeksa tjelesne mase i poremećaja, dok je u drugim slučajevima riječ o ispitivanjima na kliničkim skupinama odnosno osobama koje su se uključile u neki od mnogobrojnih oblika tretmana pretilosti.
Pretile osobe u tretmanu imaju veću tendenciju razvijanja poremećaja od onih koje nisu u tretmanu, no pri tome ipak treba uzeti u obzir činjenicu da sve osobe koje traže tretman nemaju značajne psihopatološke poremećaje (Fitzgibbon i Kirschenbaum, 1990).
Uz to, sve pretile osobe ne traže tretman, te je stoga neopravdano zaključivati, na temelju rezultata dobivenih na kliničkim skupinama, o postojanju psihopatologije u pretilih kao skupine u cjelini.
Odnos između pretilosti i mentalnoga zdravlja, a posebice depresije, objašnjava se brojnim razlozima uključujući i moguću ulogu psiholoških, socioloških i bioloških faktora. Tako, primjerice Ross (1994), nudi dva moguća objašnjenja o povezanosti pretilosti i depresije.
Stigmatizacija pretile osobe i njezino obezvrjeđivanje može dovesti do nižega sarnopoštovanj a, negativnije slike o sebi, vjerovanja da se drugima ne sviđa iviše razine depresije. Što je u nekoj socijalnoj skupini manje uobičajeno, normalno ili prihvatljivo imati prekomjernu tjelesnu težinu, to će biti veći i psihološki učinci takvoga statusa za pojedinca.
Drugo objašnjenje temelji se na normama ili standardima mršavosti: za pretile je osobe postizanje takvih standarda tjelesne težine vrlo stresno, a samo provođenje dijete može biti mnogo stresnije iskustvo negoli pretilost sama po sebi. To može biti posebno točno u onim situacijama kada je kontrola težine neuspješna, a upravo se to najčešće i događa (Brownell i Wadden, 1992).
Palinkas, Wingard i Barrett-Connor (1996) smatraju da pretilost može biti povezana s depresijom različitim unosom hranjivih tvari koje utječu na depresiju, misleći pri tome u prvom redu na ugljikohidrate.
Čini se da unos ugljikohidrata utječe na vegetativne simptome depresije centralnom serotonergičkom aktivnošću koja isto tako utječe i na težinu (Lieberman, Wurtman i Chew, 1986; „ Wurtman i Wurtman, 1989). Uz to, pretile su osobe manje sklone vježbanju, a upravo tjelesna aktivnost može smanjiti rizik od nastanka depresije povećanjem razine endorfina, regulacijom noradrenalina, povećanom kondicijom i većim samopoštovanjem (Ross i Hayes, 1988). dok su Roberts i sur. (2003) u svojem istraživanju pronašli potvrdu za pretpostavka prema kojoj pretilost povećava rizik za nastanak depresije.
Sustavna analiza 4.500 potencijalno važnih objavljenih istraživanja na temu depresije i pretilosti, rezultirala je zaključkom da postoji slaba podrška za pretpostavku prema kojoj pretilost povećava pojavnost depresije (Atlantis i Baker, 2008).