Navigacija

Samopoštovanje i pretilost

Samopoštovanje u pretilih razmotrit ćemo kroz razvojnu perspektivu kako bismo pokušali shvatiti što su uzroci, a što posljedice.

Razvijaju li djeca prekomjerne tjelesne težine i pretila djeca niže samopoštovanje kao odgovor na svoju težinu ili su djeca nižega samopoštovanja sklonija porastu tjelesne težine, ili možda postoji neka treća, medijacijska varijabla koja utječe na njihov odnos?

Zbog uočenoga razvojnog trenda, koji nam pokazuje da je u pretile djece I adolescenata često prisutno niže samopoštovanje, mogli bismo očekivati da će se trend nastaviti i u odrasloj dobi te da će pretile osobe isto tako pokazivati sniženo samopoštovanje.

Samopoštovanje i pretilostNo, istraživanja 0 psihološkim posljedicama pretilosti na samopoštovanje u odraslih pretilih osoba rezultirala su, još jednom u ovom području, nekonzistentnim rezultatima (French i sur., 1995; Friedman i Brownell, 1995,- Miller i Downey, 1999).

Crocker i Major (1989) smatraju da su nekonzistentni rezultati u području samopoštovanja uzrokovani korištenjem različitih strategija suočavanja pretilih kada su izloženi predrasudama i stigmatizaciji.

Tako, primjerice, pretila osoba koja nije promaknuta na poslu može tu činjenicu pripisati neobjektivnosti svoga pretpostavljenog, a ne vlastitim osobinama te na taj način štiti svoje samopoštovanje.

Naravno, ako se ne koriste odgovarajuće strategije suočavanja, moguće je da izloženost stigmatizaciji dovede do pada samopoštovanja. Crocker (1999) smatra da na samopoštovanje pretilih osoba utječe i proces atribucije o uzrocima pretilosti. Ako se pretilost pripíše osobnoj kontroli, pretila će osoba internalizirati takvu procjenu i zbog toga imati niže samopoštovanje.

U situaciji kada se pretilost pripíše nekontrolabilnim uzrocima, samopoštovanje može biti više.

Ovakva interpretacija, koja proizlazi iz atribucijske teorije, dobro uspijeva objasniti promjene u razini samopoštovanja u osoba prekomjerne težine.

Način na koji pretile osobe objašnjavaju svoju prekomjernu težinu predstavlja način suočavanja. Degher i Hughes ( 1999) uočavaju da postoje dvije atribucijske strategije koje su koristili svi pretili sudionici u njihovu istraživanju kako bi objasnili svoju pretilost.

Prvo, sudionici su često priznavali da je njihova težina neprihvatljiva, ali su odbacivali vlastitu odgovornost za pretilost i to bilo zato što je netko drugi kriv ili zbog događaja koje oni nisu mogli kontrolirati (npr. liječenje s popratnim učincima, pritisak od strane obitelji da se jede, genetika).

Drugo, kada su navodili razloge za to da ostanu pretili, sudionici su prihvaćali odgovornost zbog toga što su postali pretili, ali su davali socijalno prihvatljive razloge za takvo ponašanje (primjerice, hrana je bila strategija suočavanja s osobnim tragedijama, socijalnim pritiskom, obiteljskim obavezama).

Kod obje vrste atribucija, pretile su se osobe branile tako što su navodile prihvatljive razloge za opravdavanje svoje težine. Koliko su te strategije mehanizmi racionalizacije, ili doista odražavaju stvarne razloge zbog kojih su pretile osobe jele I dobivale na težini, za sada ostaje nepoznanica.