Šećer
Naši ga okusni pupoljci obožavaju, čak i kad ga okusimo prvi put. No za struk je poguban. Čuli ste već kako se šećer naziva izvorom»praznih«kalorija jer, pored energije (oko 50 kcal po žličici), skoro da ne sadržava nikakve hranjive tvari.
No, je li istina možda čak i gora od toga? Upropaštava li šećer aktivno naše zdravlje ili je on samo relativno bezopasan porok?
Uzrokuje li šećer šećernu bolest?
NE Ali bomboni i ostale slastice nose puno kalorija, što može dovesti do debljanja, a pretilost pak uvelike povećava rizik od šećerne bolesti tipa 2.
Istraživanja nisu uspjela iznjedriti dosljedne dokaze koji bi povezali konzumiranje slatkiša sa šećernom bolešću tipa 2. Jedno je istraživanje više od 39.000 žena ustvrdilo kako one koje su jele najviše šećera nisu imale povišen rizik za tu bolest.
Šećerna se bolest tipa 2 pojavljuje kad razine glukoze u krvi, tj. šećer u krvi, postanu kronično povišene. Uzimanje šećera povisuje razine šećera u krvi pa se čini logično da jedenje slatkiša, kolača i keksa može uzrokovati šećernu bolest.
Ali to se ne dogada, barem ne izravno. Posljednjih su godina mnogi stručnjaci (iako ne i svi) ukazivali na prehranu visoka glikemičkog indeksa (GI) kao na glavnog krivca za epidemiju pretilosti kao i za epidemiju neosjetljivosti na inzulin, koja predstavlja temeljni problem kod šećerne bolesti tipa 2.
GI je mjera koja govori koliko brzo ugljikohidrati uneseni hranom povisuju razine šećera u krvi. Kad jedete namirnice koje dovode do nagla rasta šećera u krvi, vaše tijelo luči velike količine inzulina kako bi se taj šećer»obradio« i prebacio iz krvi u stanice.
Kroz duže vrijeme, zbog opetovanih navala inzulina, naše tijelo postaje sve manje osjetljivo na taj hormon pa se na kraju razvije i neosjetljivost na inzulin koja utire put šećernoj bolesti.
Proizvodi od rafiniranih žitarica (poput bijelog kruha) i oni vrlo bogati škrobom (npr. krumpir) imaju čak i viši glikemički indeks od šećera.
To znači da neki izvori šećera i nisu sasvim bezopasni. Nova teorija koju razvijaju brojni stručnjaci govori kako jedan sastojak stolnog šećera, frukto može uzrokovati neosjetljivost na inzulin. Fruktoza, u obliku tim šećerom bogata kukuruzn sirupa, česta je u mnogim zasladenim napicima i visoko obradenim namirnicama koje se nalaze u prodaji.
Ostavimo li neosjetljivost na inzulin postrani, jedete li previše slatkiša (ali i krumpira, slanine ili sendviča s maslacem od kikirikija), vjerojatno ćete se udebljati, a dokazano je kako umjerena i ozbiljna pretilost povisuje izglede za razvoj šećerne bolesti tipa 2.
Uzrokuje li šećer hiperaktivnost?
NE Usprkos mišljenjima rod i nastavnika, namirnice i pića bogata šećerom ne uzrokuju tu pojavu kod djece. Majke i očevi, svjedoci i prevelikog broja dječjih rođendana koji se pretvaraju u kaos, prihvatili su ovu teoriju kao nepobitnu činjenicu: velike količine kolača, bombona i gaziranih pića pretvaraju njihove male anđele u neukrotive divljake.
Činilo se, sve donedavno, kako se s time slažu i znanstvenici. No najnovija istraživanja uglavnom pobijaju to staro vjerovanje do samih temelja. Primjerice, jedno je istraživanje, provedeno na sveučilištu u Iowi i objavljeno u časopisu New England Journal of Medicine, proučavalo mogu li roditelji i nastavnici prema dječjem ponašanju odrediti jesu li ona jela velike količine šećera.
Obitelji 58 djece mlade od deset godina — od kojih su približno polovicu roditelji opisali kao »osjetljive na šećer« — dobile su sve potrebne obroke za razdoblje od devet tjedana. U jednom su dijelu istraživanja obitelji dobivale jela s puno šećera, a u drugome ona s malo šećera. Jela iz drugoga dijela istraživanja bila su zasladena umjetnim sladilima poput aspartama i saharina tako
da su imala isti okus.
Sva su jela i izgledala isto pa sudionici nisu mogli sami odgonetnuti kad jedu puno, a kad malo šećera. Kroz cijelo su istraživanje roditelji, nastavnici i provoditelji istraživanja promatrali djecu i ocjenjivali njihovo ponašanje kroz količinu pozornosi, agresivnosti i impulzivnosti koje su ona pokazivala.
Njihova su izvješća pokazala kako su se djeca ponašala slično bez obzira na to kakvu su hranu dobivala. Rezultate tog istraživanja podupire i velika količina znanstvenih podataka. Jedan je pregled 23 istraživanja, objavljen u časopisu Journal of the American Medical Association ustvrdio kako nema dokaza da šećer u hrani utječe na dječje ponašanje ili sposobnost rasuđivanja.
Slabi li šećer imunološki sustav?
NE lako neki holistički iscjelitelji ustraju na stajalištu kako šeĆer u prehrani dovodi do veće podložnosti bolestima, nema puno dokaza koji bi tu tvrdnju i potkrijepili.
Nekoliko je ograničenih istraživanja životinja i ljudi, provedenih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pokazalo kako šećer iz hrane snižava aktivnost bijelih krvnih stanica koje imunološki sustav stvara kako bi branile tijelo od mikroorganizama i infekcija.
Ipak, sljedećih godina nije bilo puno istraživanja na tu temu, a vodeći imunolozi govore kako nema tekućih znanstvenih podataka koji bi mogli potvrditi teoriju kako prehrana s puno šećera oštećuje imunološki sustav.
Dr. Richard F. Lockey, s College of Medicine Sveučilišta u Južnoj Floridi, kaže kako je jedan od razloga opstanku toga vjerovanja možda taj što osobe koje više ili manje zanemaruju svoju šećernu bolest, pa su im razine šećera u krvi povišene, imaju neobično visok rizik od mnogih oblika infekcija.
Visoke razine šećera u krvi koje prate šećernu bolest mogu oštetiti mnoge organske sustave,
uključujući i imunološki sustav.
No, prehrana namirnicama bogatim šećerom nema takav učinak sama po sebi.
Izaziva li šećer ovisnost?
MOŽDA Nedavna istraživanja govore u prilog tome kako slatkiši i ovisniČke droge uzrokuju slične promjene u mozgu, koje mogu uzrokovati žudnju i ovisnosti. Lako je naći izliku za kupnju bombonijere: »Ne mogu si pomoći — ovisan sam o slatkome! «No, možda postoji i biološko objašnjenje razloga zašto se neke osobe teško odriču bombona, sladoleda i sličnoga.
Godinama su mnogi znanstvenici i liječnici opovrgavali postojanje ovisnosti o šećeru. No prema sve
većemu broju istraživanja, neke se osobe mogu zaista»navući« na slatko.
Za početak, istraživanja govore kako šećer i drugi rafinirani ugljikohidrati iz prehrane stvaraju kod nekih osoba zatvoreni krug, zbog čega one jednostavno žude za slatkim. Kad jedete rafinirane ugljikohidrate, gušterača luči velike količine inzulina kojim pomaže da se šećer u krvi prenese u stanice i pretvori u energiju. Kronično povišene razine inzulina kroz duže vrijeme mogu navesti
stanice da ga počnu ignorirati.
To stanje, neosjetljivost na inzulin, dovodi do stanične gladi jer im nedostaje šećera koji ne može u njih ući iz krvi, a to pak potiče glad i žudnju za slatkim.
Nadalje, zanimljivi dokazi govore kako određene namirnice — a posebno šećer — na mozak djeluju na isti način kao i ovisničke droge. Na primjer, kokain povećava razine dopamina, spoja koji u mozgu potiče osjećaj zadovoljstva. Istraživanja znanstvenika sa Sveučilišta Princeton pokazuju kako su i laboratorijski štakori kojima je davana zasladena voda lučili velike količine dopamina.
Kad je istim štakorima šećer uskraćen, patili su od apstinencijske krize sa simptomima poput drhtavice i cvokotanja zubima.
Šećer može oponašati i neke druge ovisničke droge. Heroin i morfin, koji pripadaju opijatima, konzumentima daju osjećaj sveopće dobrobiti ili euforije, tako što se u mozgu hvataju na receptore opioida.
Istraživanja su pokazala kako ljudi kojima se kao lijekovi daju blokatori tih receptora gube osjećaj žudnje za slatkim.
I na kraju, evolucija je našim davnim precima vjerojatno razvila veliku sklonost šećeru kako bi si oni osigurali dovoljno kalorija za preživljavanje. Neki znanstvenici razvijaju teoriju kako i sam pogled na slatkiše može potaknuti pokretanje toga snažna davnašnjeg mehanizma.