Moja dijeta Vaš put ka zdravlju i lijepom izgledu

Prema Cooperu i suradnicima, standardnim bihevioralnim tretmanom mršavljenja, promatrajući dugoročno, postiže se ograničen uspjeh jer takav tretman zanemaruje doprinos kognitivnih čimbenika u porastu težine koji slijedi nakon njezina početnoga smanjenja .

Autori stoga razvijaju alternativni tretman pretilosti koji jasno razlikuje gubitak težine od njezina održavanja. Smatraju da se u tretmanu valja prije svega usmjeriti na kognitivne prepreke dugoročnoj kontroli težine, a to su nerealni ciljevi u odnosu na težinu.

Cooper i sur., (2003) smatraju da zbog nerealnih ciljeva u odnosu na gubitak težine pacijenti ne uspijevaju učinkovito koristiti ponašanja za njezino održavanje.

Kada pacijent ne uspijeva dostići svoju ciljnu težinu, zaključuje da je svaki trud uzaludan, ignorira postignuti uspjeh, koji se razlikuje od njegovih očekivanja, te se vraća svojim starim navikama hranjenja koje dovode do vraćanja prethodno izgubljene težine.

Temeljna razlika standardne bíhevioralne i kognitivno-bihevioralne terapije pretilosti nalazi se u primarnim ciljevima svakoga od tih tretmana. Dok je kod prvoga promjena ponašanja primarni cilj, kod drugoga oblika tretmana to su kognitivne promjene (Fabrícatore, 2007).

No, među njima postoje brojne sličnosti kao što su vremensko ograničenje tretmana i usmjerenost na problem, usmjerenost na sadašnjost i budućnost, suradnički odnos pacijenta i terapeuta, edukacija pacijenta o zdravome načinu hranjenja i tjelesnoj aktivnosti, usvajanje bihevioralnih vještina kao što je samomotrenje težine, unosa hrane i vježbanja, te kognitivnih Vještina, uključujući rješavanje problema (problem solving) i identifikaciju disfunkcionalnih misli.

Standardna bihevioralna terapija dovodi do skromnijega gubitka na težini, ali uz poboljšanje tjelesnoga i mentalnoga zdravlja. Na žalost, postignuti gubitak težine vrlo je teško održati navedenim tretmanom. Kognitivni čimbenici o kojima govore Cooper i Fairburn (2001, 2002) očito imaju značajnu ulogu u ponovnom porastu težine.

Mehanizam odgovoran za porast težine vrlo je složen i uključuje ne samo kognitivne čimbenike već i ponašajne, genetske i neuro endokrine (Fabricatore, 2007).

Razlika između standardnoga i Cooperova i Fairburnova kognitivno-bihevioralnoga tretmana pretilosti je u teorijskim temeljima tih pristupa. Prvi tretman pretpostavlja da je promjena stavova korisna u promjeni odstupajućega ponašanja hranjenja, no kognitivna promjena nije nužna niti dovoljna za promjenu ponašanja.

Kognitivno-bihevioralni tretman polazi od pretpostavke da je kognitivna promjena preduvjet dugoročne promjene ponašanja. U praksi se oba tretmana čine sličnima; preklapaju se u korištenim tehnikama, ali su slični i po preporukama pacijentima s obzirom na smanjenje unosa i povećanje energetske potrošnje. Potrebna su daljnja longitudinalna istraživanja kako bi se novi kognitivno-bihevioralni pristup pretilosti empirijski provjerio.

MODELI PROMJENE

U posljednjih dvadesetak godina brojna su se istraživanja usmjerila na analizu psihosocijalnih čimbenika vezanih uz razvoj najčešćih zdravstvenih problema. Istraživanja su došla do vrlo jasnoga zaključka da se smrtnost može smanjiti promjenom nekih ponašanja i životnoga stila (pušenje, konzumiranje alkohola i/ih droga, konzumiranje masnoća životinjskoga porijekla, rizična vožnja i sek- sualno ponašanje …).

Manje se pažnje posvetilo istraživanju mehanizama koji mogu objasniti zbog čega osobe ustraju u rizičnim ponašanjíma iako znaju da su ona štetna za zdravlje  – prvi, koji ispituje osobine ličnosti kao stabilne izvore individualnih razlika koje predstavljaju predispozicije za specifične obrasce ponašanja, te drugi, koji težište stavlja na kognitivne, afektivne i motivacijske procese.

Ovi procesi zajedno sa situacíjskim ili kontekstualnim čimbenicima stvaraju pogodne okolnosti za započinjanje, održavanje ili promjenu ponašanja.

Ovo se poglavlje usmjerava upravo na procese kojima se pokušavaju objasniti neka zdravstvena ponašanja, njihovo pojavljivanje i održavanje te moguća otpornost na promjenu.

Temeljni konstrukti modela su percipirana podložnost bolesti (subjektivna percepcija rizika od obolijevanja; npr. ”Ako ne smanjim tjelesnu težinu, mogu oboljeti od dijabetesa”), percipirana ozbiljnost bolesti (osobna percepcija o ozbiljnosti bolesti i posljedicama obolijevanja; npr. “Zbog debljine se teško krećem i teško dišem”j, percipirana korist {percepcija osobe o tome koja je dobrobit u poduzimanju nekih aktivnosti, posebno u vezi s mogućnosti smanjenja rizika od razvoja bolesti; npr. “Ako smanjim unos masnoća, smanjit ću razinu kolesterola u krvi te rizik od srčanoga udara”), percipirani gubici (percepcija mogućih teškoća i negativnih posljedica provođenja specifičnih aktivnosti; npr.”Zbog niskokalorične dijete morat ću se odreći ukusne hrane”).

Većina istraživanja usmjerava se na predviđanje namjere ponašanja, a ne na sama ponašanja (Baranowski, 1992). Istraživanja naizgled potvrđuju temeljne postavke te teorije (Albarracín, Iohnson, Fishbein i Muellerleile, 2001; Sheeran i Taylor, 1999) iako se uglavnom temelje na regresijslcim analizama

Meta-analiza odnosa namjere i ponašanja (Sheeran, 2002) podržava to stajalište. Sama namjera nije dovoljna u predviđanju ponašanja, gdje 70-80% varijance ponašanja ostaje neobjašnjeno.

Kako bi se razumio složen odnos kognicija i ponašanja, moraju se razmatrati procesi koji slijede namjere, kao što su planiranje (ako primijenim ovo ponašanje, onda…) (Lippke, Ziegelmann i Schwarzer, 2004; Sniehotta, Schwarzer, Scholz i Schüz, 2005; Ziegelmann, Lippke I Schwarzer, 2006) ili kontrola ponašanja temeljena na negativnim povratnim informacijama (Sniehotta, Scholz i Schwarzer, 2005).