Socio-kognitívna teorija mršavljenja
Socio-kognitívna teorija jedna je od najčešće korištenih bihevioralnih teorija.
Istražuje recipročnost u interakciji pojedinaca, okoline i psihosocijalnih odrednica ponašanja. Radi se o dinamičkome procesu uzajamnoga djelovanja različitih osobnih i okolinskih čimbenika te ljudskoga ponašanja. Često se koristi u planiranju intervencija usmjerenih na edukaciju o ishrani (Contento i sur., 1995).
Prema ovoj teoriji, glavna“ utječu) na nvjerojvatnost promjene ciju (znakovi koji dolaze iz okoline, npr. prisustvovati situaciji u kojoj jedan od članova obitelji doživi srčani udar; tjelesni znakovi, npr. percepcija simptoma ili medijska kampanja koja pojačava osjetljivost na bolest, npr. kardiovaskulame bolesti te samoefikasnost (vjerovanje osobe u mogućnost učinkovitoga izvođenja neke aktivnosti) (Baranowski, Cullen, Nicklas, Thompson i Baranowski,)
Socio-kogmtívna teorija nastala je iz istraživanja u sklopu Teorije socijalnoga učenja koja pretpostavlja da ljudi ne uče samo iz vlastitih iskustava, već opažanjem aktivnosti drugih, kao i pozitivnih učinaka tih aktivnosti.
Ova teorija integrira procese iz kognitivnih, bihevioralnih i emocionalnih modela promjene ponašanja te sadrži brojne konstrukte.
Recipročni determinizam pretpostavlja kontinuiranu, dinamičku interakciju pojedinca, okoline i ponašanja. Promjena u jednom od navedenih čimbenika utjecat će na ostala dva.
Bihevioralna snaga pretpostavlja da iskazivanje ponašanja osoba mora znati što i kako činiti, odnosno mora posjedovati znanja i vještine nužne za izvođenje ponašanja.
Očekivania su i vjerovanja povezana s ishodom ponašanja ili rezultati koje osoba očekuje od poduzimanja nekih aktivnosti.
Bandura (1977) smatra samoefikasnost najvažnijim osobnim čimbenikom promjene ponašanja. Prema Banduri izvođenje specifičnoga ponašanja visoko je povezano s vjerovanjem pojedinca u vlastitu sposobnost izvođenja toga ponašanja.
Osoba niske samoefikasnosti ima niža očekivanja uspješnoga izvođenja ponašanja i pod snažnim je utjecajem siruacijskih iskušenja koja su kontraproduktivna u promoviranju i održavanju, promjene.
Različiti čimbenici utječu na samoefikasnost, kao što su opažanje ponašanja druge osobe (modeliranje), ranije iskustvo u izvođenju neke aktivnosti i izravna povratna informacija o fiziološkome funkcioniranju (Bandura, 1986).
Primjerice, osoba počinje jesti zdraviju hranu ako: posluša savjet liječnika, vidi druge osobe koje su bile uspješne u tome, ima prethodna iskustva s provođenjem dijete te je u stanju suočiti se s pojačanom željom za određenom vrstom hrane.
Samoefikasnost snažno utječe na promjenu ponašanja tako da uvjerenje u vlastitu sposobnost nadmašuje ranija izvođenja u predviđanju budućega ponašanja (DiClemente, 1986).
Različita su istraživanja procjenjivala očekivane ishode i samoefikasnost vezanu uz provođenje dijete. Muškarci, u odnosu na žene, bolje percipíraju zdravstvene ishode (očekivani ishodi) konzumiranja raznovrsne hrane (Oakes i Slotterback, 2001).
Brojne su psihosocijalne teorije ili modeli razvijeni s ciljem predviđanja, objašnjavanja i mijenjanja zdravstvenih ponašanja (Sutton, 2000).
Oni se mogu koristiti u razvoju programa za prevenciju i tretman pretilosti, a obično odgovaraju na ključna pitanja:
1. Zašto osoba želi promijeniti svoje ponašanje? Koja je motivacija za promjenu?
2. Koji su osobni i drugi resursi pojedincu potrebni za promjenu ponašanja?
3. Koji procesi povećavaju vjerojatnost pojavljivanja promjene?
4. Koji postupci potiču promjenu medijatora i potom ponašanja?
Pregledom literature utvrđeno je da je, uz Mode] zdravstvenih uvjerenja, Socio-kognitívnu teoriju i Teonju planiranoga ponašanja’, Dansteorijski model promjene ponašanja (Prochaska i DiClemente, 1983) jedan od najčešće korištenih i najviše provjeravanih modela koji integrira ključne koncepte drugih teorija (Redding, Rossi, Rossi, Velicer i Prochaska, 2000).
Radi se o integrativnom modelu namjerne promjene ponašanja koji objašnjava i predviđa kako će i kada osoba promijeniti svoje zdravstveno ponašanje.
Spremnost za promjenu odnosi se na stupanj u kojemu je osoba motivirana promijeniti problematično ponašanje i uključuje volju za započinjanjem promjene (Dunn, Neighbors i Larimer, 2003).
Taj je model motivacij ske spremnosti razvijen krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća kao odgovor na neriješena konceptualna pitanja o promjeni ponašanja.
Iako je sam model, kao i većina početnih istraživanja toga modela, koristio pušenje kao problematično ponašanje, primjenjuje se na velik broj različitih ponašanja povezanih sa zdravljem, uključujući konzumaciju alkohola, ovisnosti, kockanje, tjelovježbu, korištenje kondoma, korištenje zaštitnih krema za sunčanje, prihvaćanje mamografskoga testiranja, smanjivanje udjela l masti u prehrani i gubitak težine (Dunn i sur., 2003; Logue, Sutton, Iarjoura i Smucker, 2000; Redding i sur., 2000; Wilson i Schlam, 2004).
Ta su problematična ponašanja značajna s kliničkoga i javnozdravstvenoga stajališta jer su snažno povezana s povećanim obolijevanjem, smrtnošću i smanjenjem kvalitete života. jedan od glavnih doprinosa toga modela je u tome što promjenu promatra kao kontinuirani proces i naglašava potrebu za procjenom individualne spremnosti za promjenu s ciljem određivanja primjerenom intervencije.