Navigacija

Što je interpersonalna terapija i kako je povezana s liječenjem poremećaja prehrane?

Interpersonalna terapija ili IPT kratkoročna je ciljana psihoterapija kojoj je svrha pomoći osobama pri identifikaciji i rješavanju interpersonalnih problema.

Nastala je tijekom 1940.-tih kao oblik liječenja kliničke depresije, ali se u posljednje vrijeme koristi u liječenju ovisnosti o opojnim sredstvima, bračnih problema i poremećaja prehrane, posebice bulimije.

IPT je neizravni oblik individualne psihoterapije; specifični istraženi IPT protokol podrazumijeva petnaest do dvadeset SO-minutnih seansi od 4 do 5 mjeseci.

Umjesto da se usredotoči na specifična ponašanja u vezi s hranom i težinom, ta vrsta liječenja primarno se suočava s problemima međuljudskih odnosa i konfliktima. Sve počinje temeljitom procjenom stanja koja kulminira uspostavom interpersonalnog  inventara radi identifikacije ključnih interpersonalnih problema, koji potom postaju svrha liječenja.

Tri izvora informacija rabe se za prepoznavanje spomenutih problema:

1. Procjena interpersonalnog konteksta u kojemu je nastao poremećaj prehrane i, još važnije, u kojemu se zadržao;

2. Procjena kvalitete pacijentova trenutačnog interpersonalnog načina funkcioniranja;

3. Pregled interpersonalnog konteksta specifičnih epizoda s poremećajima prehrane. Pacijentima se pomaže shvatiti ulogu interpersonalnih problema u razvoju i održavanju simptoma poremećaja.

Liječenje se provodi u tri stadija.

U prvom je cilj angažirati oboljelu osobu u liječenju, prepoznati trenutačne interpersonalne probleme, uspostaviti kontakt. Terapeuti oboljeli odlučuju koji će se problemi rješavati u ostatku liječenja.

Drugi i treći stadij identični su primjeni IPT-a kod depresije osim što kod poremećaja prehrane postoji veći pritisak terapeuta na pacijentovoj promjeni. Sam poremećaj prehrane se ne rješava, a bilo kakav pokušaj oboljele osobe da se to dogodi terapeut preusmjerava u interpersonalni kontekst.

IPT je otkriven kao metoda liječenja poremećaja prehrane tijekom primjene u kontrolnoj skupini, a radi usporedbe s KBT-om za potrebe studije bulimije. Iako se KBT inicijalno pokazao boljim, u nastavku su se oboljeli izloženi utjecaju IPT-a oporavljali jednako dobro kao i oni na kojima je bio primijenjen KBT, što nije bilo očekivano.

Druga istraživanja također su pokazala da je IPT jednako učinkovit kao KBT u smanjenju prejedanja.