Navigacija

Što je skupna terapija i je li dobar izbor za mene?

Skupna je terapija izrazito korisna pri liječenju poremećaja prehrane, a kvalitetna terapijska skupina može biti sredina u kojoj ćete se moći slobodno izražavati, iznositi istinu i ne stidjeti se poremećaja.

Mjesto je to gdje vas čeka potpora, ali gdje vas se ujedno može nagnati na suočavanje s vlastitim mislima i postupcima.

Uvjerena sam da većina oboljelih može profitirati kao dio skupne terapije osim, naravno, ako nisu isuviše negativno nastrojeni ili, pak, toliko bolesni i rastreseni da ne mogu podnijeti slušati druge ili razmjenjivati iskustva. Skupine se međusobno razlikuju ovisno o stručnosti terapeuta koji ih vodi i njihovim članovima. Stoga, ne odgovara li vam ona u kojoj jeste, pronađite novu!

Razmjenjujući iskustva mnogi koji boluju od poremećaja prehrane mogu spoznati da nisu sami u svojoj patnji, osjećajima i iskustvima. Premda se ona međusobno razlikuju i svatko je jedinka za sebe, postoje sličnosti među svim oboljelima od spomenutih poremećaja. Dovoljno je shvatiti da niste ni ludi ni jedini i učvrstit ćete samopouzdanje!

Uostalom, neki se bolje znaju suočiti s određenim problemima i tako si međusobno pomažu.

Osim toga, zajedničko obilježje oboljelih od poremećaja prehrane jest želja da budu posebni, u čemu im poremećaj pomaže. No u skupini koja suosjeća s vašom patnjom morate pronaći konstruktivnije načine da ostvarite tu želju. Valja ipak upozoriti da članovi terapijskih skupina mogu jedni druge izvijestiti o tehnikama za mršavljenje ili čišćenje. Stoga je mladim osobama na početku bolesti ipak bolje u individualnoj ili obiteljskoj terapiji.

Slijede komentari nekih oboljelih osoba o iskustvu skupne terapije:

»Skupna je terapija mjesto gdje sam uspio prikupiti informacije od drugi/o i različite poglede, čega se ne bilo domogao u individualnoj terapiji. Omogučila mi je razgovor o problemima i povezala me s drugima na dubljoj razini. Bila je vrlo važan dio mojeg oporavka.»Moj je poremećaj dugo imao nadmoc’ nada mnom i bilo mije teško priznati odredene stvari. Doista su mi nedostajale komunikacijske vještine kako bi mogao uspješno predočiti negativne osjećaje.

Strahovito sam se bojao, bio sam nepovjerljiv i čak skrivao istinu pred sobom. U skupnoj terapiji dobio sam priliku upijati i iznositi informacije na prikladan način. Dugo mije trebalo da se oporavim od poremećaja i uspio sam uz veliku pomoc’, a skupna terapija pritom je odigrala vrlo važnu ulogu kao sastavni dio mojeg liječenja.«

Osnovna pravila za skupnu terapiju

Terapeut koji vodi skupinu postavlja pravila ponašanja, odnosno određu- je komunikacijske norme. Zadužen je za vođenje interakcije postavljajući se, ovisno o trenutku, kao uzor, izvor ohrabrenja i učitelj. Zadaća mu je pomagati članovima skupine u interakciji. Na primjer, na početku takve terapije razgovarala sam s izrazito mršavom djevojkom koja je bolovala od anoreksije. Djevojka se tresla jer joj je bilo poprilično hladno dok je svima drugima bilo ugodno.

Objasnila sam da drhti zbog pretjerane mršavosti jer ne posjeduje izolacijski sloj koji bi je štitio od hladnoće. Druga članica skupine tad me upitala: »Smeta li je kad joj to kažete?« Rekla sam joj da djevojci postavi pitanje dajući joj tako prigodu za izravno obraćanje: »Zanima me smeta li ti kad ti se Carolyn tako obraća pred svima nama.«

Upravo to primjer je funkcije terapeuta u određivanju poželjnih parametara poput naglašenog sudjelovanja članova skupine, neosuđivačkog prihvaćanja drugih, nesputanog samorazotkrivanja, želje za samoupoznavanjem i želje za promjenom.

Skupni terapeut obično daje upute i uspostavlja pravila koja se, na primjer, odnose na nekonzumaciju droga i alkohola prije seansi, plaćanje, točnost i naknadu propuštenih sastanaka, te povjerljivu prirodu terapije.

Terapeuti često potiču teme za raspravu ili vode razgovor u vezi s otvorenim pitanjima, a mogu tražiti od sudionika da sami pokrenu razgovor o nekoj temi.

Slijedi popis tema o kojima se često raspravlja na skupnoj terapiji za liječenje poremećaja prehrane:

1. Kontrola i osjećaj bespomoćnosti.
2. Problem hrane i težine u prošlosti pacijenta i njegove obitelji.
3. Sposobnost davanja i primanja skrbi.
4. Perfekcionizam, natjecanje, usamljenost.
5. Ljutnja i asertivnost.
6. Doživljaj vlastita tijela.
7. Intimnost i seksualnost.
8. Duhovnost. `
9. Odvojenost i individuacija.
10. Prihvaćanje i oprost.
11. Ženski sukobi o temi apetita.
12. Povjerenje i nepovjerenje. ‘
13. Prevencija recidiva.