Navigacija

Psihologija i mršavljenje

Cilj tretmana pretilosti, danas, nije više smanjiti težinu do normalnoga raspona ili, kako se prije smatralo, smanjiti težinu do njezine idealne, već pomoći osobi u smanjenju težine do prihvatljive razine od 10%.

Kako je već rečeno, radi se o gubitku težine koji je povezan sa značajnim i pozitivnim zdravstvenim ishodima (Tremblay i sur., 1999; Wing i Ieffery, 1995). Istraživanja pokazuju da se pozitivni zdravstveni ishodi postignuti gubitkom težine održavaju jedino ako osoba ne vrati izgubljenu tjelesnu težinu (Wing i Ieffery, 1995).

Za sada su na raspolaganju dvije vrste tretmana koje omogućuju smanjenje težine od 10%: bihevioralni i farmakološki tretman o kojemu je bilo govora u prethodnome poglavlju. No, te dvije vrste tretmana nisu pokazale mogućnost održavanja postignutih rezultata duže od dvije godine.

Naime, osobe u bihevioralnome tretmanu u pravilu vraćaju svoju težinu u razdoblju od tri godine nakon završetka tretmana, dok se pacijenti u farmakološkom tretmanu nisu sustavno pratili duže od dvije godine (Dalle Grave, 2001).

Psihologija i mršavljenjePosljednjih desetak godina intenzivno se radilo na poboljšanju dugoročnih rezultata bihevioralnoga tretmana pretilosti, usvajanjem modela trajnoga liječenja (continuos care), no postignuti su rezultati bili ispod očekivanja. U ovome ćemo se poglavlju stoga osvrnuti samo na one oblike psiholoških tretmana koji su podvrgnuti vrjednovanju u kontroliranim i metodološki korektnim studijama.

Brojni pacijenti postižu gubitak 0d 5 do 10% težine, tako da prevencija I minimiziranje porasta tjelesne težine koji se pojavljuje nakon farmakološke, ali i bihevioralne terapije, postaju novi izazov za stručnjake koji rade na razvoju učinkovitih tretmana pretilosti. Ovaj cilj tretmana pretilosti, vrlo je različit od cilja s kojim se obično susrećemo u tretmanima kontrole težine, a to je izgubiti što više tjelesne težine (Cooper i Fairburn, 2001).

Čini se da su tretmani, koji daju dobre rezultate u smislu značajnoga gubitka tjelesne težine, dugotrajni (Perri, 1998).

Istraživanja koja provjeravaju učinkovitost navedenih tretmana uključuju samo pacijente koji završavaju tretman, a poznato je da redovitost dolaska na terapiju postaje manja ako se tretman značajno vremenski produži. Stoga se korisnost dugotrajnih tretmana mora još utvrditi. Što se tiče dugotrajnih farmakoloških tretmana, oni povlače za sobom nekoliko teškoća. Prije svega, postoji mogućnost nuspojava zbog dugotrajnoga uzimanja lijekova.

Drugo, mnogi pacijenti ne vole uzimati lijekove, tako da, ako je tretman dugotrajan, dolazi do odustajanja brojnih pacijenata. Treće, postoje situacije u kojima nije preporučljivo uzimanje lijekova, primjerice tijekom trudnoće. Razrnotre li se svi navedeni čimbenici, kako ističu Cooper i Fairburn (2001), postoji očita potreba za novim i učinkovitij im oblicima tretmana.