Petra. 28 godina. Volim sve što vole mladi: kolače, beskonačno ispijanje kava (po mogućnosti na suncu) i naravno druženje, u što većim količinama.

Što ne volim? Ne volim sve što remeti ugodu, isto tako dosta tipično za mlade.

A što se tiče vježbanja (koje je zapravo povod pisanja ovog članka), njega bih svrstala u neku čudnu/nekarakterističnu kategoriju.

Isprva velika neugoda jer se moram natjerati na nešto što mi se neda (dok naravno u glavi razmišljam o tome što bih sada sve drugo radije radila), a onda – nakon nekoliko treninga i kontinuiranog truda na promjeni svog „mindset“-a – već počinjem uživati. Pošten znoj u meni izvuče neki osjećaj ponosa napravljenim.

A pogled u ogledalo sa mojim izuzetno kritičnim okom, izvlači smješak i želju za guranjem dalje.

Iako bi moja mama rekla da izgledam taman kako bi djevojka trebala izgledati da ne čita ove današnje časopise (dok mi stavlja već 4. faširanac u tanjur), ja bih rekla da moja građa baš i nije popularna u ovo vrijeme. Najbliže rečeno, figura popularna u Botticellijevo vrijeme.

Možda je tada označavala privlačnost, plodnost i ostale pozitivne note, ali danas jednostavno znači – nedovoljno utegnuto tijelo i prekomjerna kilaža.

Ono što je dodatan problem je moja nedovoljna ustrajnost i motiviranost da nešto promijenim.

Ja sam tip koji je uporan jedino u željenju nečega, ali ne i u promjeni. Nekako se povodim za tim da ako dovoljno dugo nešto želim, zasigurno će se ostvariti.

Međutim, poučena pozitivnim iskustvom prijateljice koja je išla na individualne treninge u Centar Altis i smršavila nekih 8 kilograma te što je još bitnije super oblikovala svoje tijelo, odlučila sam joj se pridružiti u vježbanju – „poluindividualno“.

Dakle, nas dvije smo imale svog osobnog trenera i 60 minuta vježbale vježbe koje nam je on zadavao. Bez obzira što je ona bila u znatno boljoj formi, obzirom da je i dulje vremena vježbala prije mene, navedeno nije bilo problem.

Trener je bio stvarno odličan. Svakoj od nas je koncipirao trening obzirom na našu tjelesnu građu i preferencije koje smo imale. I jedna i druga smo imale motivirajuć i zahtjevan trening, a da smo se pritom (i nakon) toga stvarno odlično osjećale.

Svaki put nam je praktički mijenjao koncept vježbanja tako da ti nikako nije moglo dosaditi. Jednostavno te vuče da ideš dalje.

Koncipirao nam je i plan prehrane te smo morale prijavljivati što smo jele. Svakih mjesec dana smo imale mjerenja da vidimo koliko smo napredovale i navedeni dan pričinjava neko posebno zadovoljstvo. Znaš i prije toga da si smršavila jer vidiš po sebi, po obliku tijela, odjeći, vaganju, ali i dalje se nekako posebno veseliš i osjećaš ushit, da vidiš koliko si izgubila kad te stručnjaci mjere.

Ono što mi se isto sviđa u Centru Altis je da te ne mjere centimetarskom vrpcom već profi opremom za mjerenje potkožnog masnog tkiva. Već sam doživjela par puta da me u kozmetičkim salonima varaju sa centimetarskom vrpcom jer posve slučajno dodaju svoj palac kad mjere i slične fore.

Također mi se sviđa što smo bile same u prostoru, koji je usput rečeno – super uređen! U kamenu, bijela koža, osjećaš se nekako kao zvijezda dok vježbaš.

E, da – da se vratim na ono „same u prostoru“. U ranijim sportskim centrima sam često imala osjećaj da se dodirujem sa deset drugih ljudi dok vježbam, kolika je gužva. I da nekako osjećam na sebi znoj svih drugih, koliko god to možda čudno zvuči. Ne volim te masovke u vježbanju.

Osim što ne volim sve te ranije nabrojane stvari kod gužve, ne sviđa mi se niti osjećaj da me drugi gledaju dok vježbam. Ne mogu se posve opustiti. Ovdje je prostor samo tvoj. Nema pogleda. Nema loših emocija. Samo pozitiva. Motivacija. Usmjerenost na sebe.

Vjerojatno vas osim gornjih opisa zanima i cijena. Cijena za mene i prijateljicu je bila 200 kn po dolasku, dakle 100 kn za svaku. Mi smo uzele dva puta po tjednu, što bi iznosilo 800 kn za jedan mjesec. Možda ovako dosta zvuči, ali kada gledam što dobivam za to i nije mi bilo puno. Zašto? Neki sportski centar bih platila oko 300 kn. Da li ću dolaziti ili ne, ovisi isključivo o meni. Također mi nisu odgovarale spomenute gužve po takvim centrima.

Obzirom da po svojoj prirodi nisam neki sportski nabrijanac i imam manjak motivacije, često bi se dogodilo da ne dođem svaki put odnosno od toga da ne dođem svaki put bi se počelo događati da ne dolazim sve više i nakraju odustanem. Također bih obično uz to kombinirala neku dijetu od koje bih vrlo brzo odustala.

U Altisu smo u takvoj kombinaciji vježbanja samo ja i prijateljica, dakle poluindividualno vježbanje; odgovara mi društvo, velika stručnost osobnog trenera, praćenje plana prehrane, sveobuhvatan pristup Centra koji te jednostavno vuče da ne odustaneš i da gubiš na kilaži, a „bildaš“ svoju motivaciju, psihu, duh i tijelo. Tako da tu za tih 800 kn jako brzo dobiješ ne samo rezultat definitivno vidljiv na svom tijelu nego i zapravo uživanje u vježbanju, za što sam ranije čak mislila da nije moguće.

Isto tako – dobivam zdraviji, zadovoljniji i samosvjesniji – i duh i tijelo. Dobivam osmijeh kada god se pogledam u ogledalo, a ne hrpu nezadovoljstva koje me prati iz dana u dan. Kada se sjetim koliko sam ranije novaca ostavila na raznorazne kreme protiv celulita i slične stvari, žao mi je što nisam i ranije došla u Altis!

Ali kako se kaže – bolje ikad nego nikad!